PK Pestingrad

Zaljubljenici u prirodu

  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
Home Svi Orjenski polumaraton 2003

Orjenski polumaraton 2003

Impresije jednog od učesnika četvrtog Orjenskog polumaratona, objavljene u dnevnom listu “Publika”

Hercegnovsko Planinarsko-smučarsko društvo “Subra” je i ove godine bilo organizator i domaćin četvrtog Orjenskog polumaratona, netakmičarske manifestacije čiji su učesnici imali cilj da osvoje Zubački Kabao, najvišu tačku primorskih Dinarida.

U samo svanuće, nas trideset dvoje članova planinarskih društava “Železnicar”, “Dušan Bulatović Džambas”, “Komovi” i “Gorica” iz Novog Sada, Mojkovca i Podgorice, te hercegnovske “Subre”, smo se zaputili iz doma markiranom stazom preko blago zatalasane Kamenske ravni ka sjeveroistoku, ka centralnom dijelu masiva. Uskoro smo se našli na “raskrsnici”, čiji lijevi krak vodi ka Subri, ne najvišem, ali jamačno najljepšem vrhu Orjena, zbog čega mu ovdašnje planinarsko društvo, osnovano 1932. godine, i duguje ime, i kuda je planiran povratak.

Na daljem putu kroz gustu bukovu šumu ili preko kamenitih grebena, susrešćemo se sa nekoliko vrlo zanimljivih alpinističkih ili speleoloških objekata, od kojih su neki još uvijek nedovoljno istraženi.

Prvi nas dočekuje vrlo brzo: voda ove ekspedicije Željko Starčević, inače predsjednik pomenutog planinarskog društva, predstavlja nam Vodenu jamu, zanimljiv speleološki objekat sa dva otvora, ulaznim – pećinskim i stropnim – jamskim. Svoje ime jama duguje sezonski prisutnoj vodi na svom najnižem dijelu, svojevremeno služeći orjenskim gorštacima kao izvor. Činjenica je da je, uprkos velikoj količini padavina koje prima (selo na istocnim obroncima Orjena, Crkvice, slovi za najkišnije mjesto Evrope, sa 4,926 mm vodenog taloga godišnje), voda na Orjenu prava rijetkost, zato što tlo sačinjavaju vodopropusni slojevi krečnjaka, te stoga ovakvi objekti bijahu bitan faktor opstanka lokalnog stanovništva. Staza, na par mjesta kroz snijeg, iako je ljeto već na pragu, a more na svega desetak kilometara vazdušne linije, vodi dalje ka Zmajevom ždrijelu, impozantnom kanjonu u grebenu Subre, a odatle u Žitni Do, nekad značajan pašnjak koji, sa svojom kapavicom Izvor, bijaše povod mnogih sporova dva susjedna sela. Praćeni pogledom poskoka koji je, na dohvat ruku, prikupljao prve zrake sunca, nastavili smo ka istoku, zaobilazeći krševiti greben Bibiru, a zatim smo se vratili na smjer ka sjeveru i uskoro ispeli na stjenoviti vidikovac sa koga se pruža sjajan pogled na Ubaljsku planinu, nekadašnji katun sela Ubli. Na drugoj strani se pomalja vrh Borova glava (1,583 mnv), prema kome vodi naša staza, koja je napustila sad već prijatan hlad bukove šume i izbila na greben, vijugajući kroz ljuti krš. Gospodari ovog podrucja su javor, jela, munika, bijeli i crni grab, cer, makedonski hrast i medvjeđa ljeska, čiji šumarci donekle ublažavaju surovost predjela. Muniku, rijetku vrstu bora, endem Balkana i južne Italije, pancir-bor, kako je zovu Njemci zbog njene ispucale kore, prvi put je u masivu Orjena opisao austrijski botanicar Maly Franz. Ovaj gorostasni bor se nekad koristio kao kvalitetno gradevinsko drvo, za luč ili za preparaciju ribarskih mreža, a posljednjih decenija ljudi su, srećom, ostavili muniku na miru i prepustili joj da sama ponovo određuje granice svoga carstva, nerijetko stablima starim i do pola milenijuma.

Nakon ovog grebena nastavili smo uspon ka Orjenskom sedlu, na 1,594 mnv. Uklesani natpis pored samog puta nas je upozorio da se nalazimo na jednoj od najstarijih planinarskih staza u Crnoj Gori. Trasirao ju je, godine 1895, austrugarski general Varešanin, kako bi omogućio ugodan izlazak na vrh carskom prestolonasljedniku, princu Rudolfu. Preko Sedla austrougarska vojska je početkom dvadesetog vijeka izgradila vojnu cestu, koja je spajala Hercegovinu sa kasarnom na Crkvicama, u istočnom dijelu masiva. Austrougari su uočili izuzetan položaj Orjenskog sedla, pa su planirali da baš tu, na prevoju, podignu oficirsko odmaralište, ali propast carevine ih je preduhitrila. Umjesto toga, danas se tu nalazi još jedan planinarski dom, koji, na žalost, nije u funkciji.

Od Orjenskog sedla do naše krajnje destinacije, Zubačkog Kabla, vodi staza na kojoj nema opasnih djelova, ali oko 300 metara visinske razlike predstavljaju ne mali problem, o cemu svjedoči priča koja se još pronosi Orjenom. Carevina je unajmila jednog orjenskog gorštaka da na Zubačkom Kablu podigne veliki betonski stub, koji bi se mogao vidjeti izdaleka, već sa Orjenskog sedla. Kako je pristup vrhu nemoguć za tovarnu životinju, čovjek je sve potrepštine iznio na sopstvenim leđima. Posao je pošteno odradio, a tako zarađeni novac odlučio je iskoristiti za novi početak i iselio se u Ameriku!

Zubački Kabao je najviši vrh masiva Orjena, i sa svojih 1,894 mnv ujedno i najviša tačka primorskih Dinarida, znatno viši od drugih, poznatijih vrhova, Lovćena ili Velebita. Odavde je cijela Crna Gora na dlanu, od Lovćena i Rumije, preko Komova i Prokletija sve do Durmitora! Na drugoj strani se vidi i dobar dio Hercegovine – Popovo Polje, Leotar i Bilećko jezero u daljini, te dubrovačko primorje i nekoliko južnih dalmatinskih ostrva. Nažalost, nama danas sreća ne bijaše naklonjena, pa je gusta magla spriječila nas dvadeset troje najupornijih da vidimo dalje od sniježnih nanosa u podnožju Zubačkog kabla, čiju debljinu procjenjujemo na nekoliko metara. Ti nanosi samo svjedoče kako su veličanstveni morali biti glečeri koji su se tokom pleistocena spuštali do 1,200 mnv, do samog ruba Boke Kotorske!

Bojana, Vesna, Zehra, Aleksandra, Dragana, Nada, Igor, Zvonko, Vlado, Zoran, Marko, Miroslav, Ranko, Milivoje, Dragan, Miro, Mirsad, Bojan, Petar, Vanja, Branko, Željko i Božo su na “krovu Orjena” planirali duži odmor, ali od toga ne bijaše ništa, jer je počela da sipi i kišica uz nagovještaj grmljavine i neprijatan vjetar, a planina je ćudljiva (o cemu nam govore i SMS porukice kojima saznajemo da par kilomatera ispod nas vlada ljetnja žega ispod vedrog neba!) i zna prevariti i iskusnije planinare. U takvim uslovima bijaše uputno što prije krenuti nazad.

Put nas je nazad poveo zapadnom varijantom staze, kroz stoljetnu bukovu šumu i pitome dolove Vrbanjske visoravni, i bio je znatno lakši nego jutrošnji. Uskoro smo stigli do čuvenog Subrinog amfiteatra, veličanstvene litice visoke nekoliko stotina metara na kojoj opstaje tek po koja munika, mnogi će reći najzanimljivijeg, najljepšeg i najsurovijeg detalja Dinarida, koji svoj oblik duguje upravo glacijalnoj aktivnosti. Ipak, već osjetan umor spriječio nas je da se, pod zalazećim suncem koje je ponovo smijenilo oblake, nađemo i na samom vrhu Subre, najljepšem i najposjećenijem vidikovcu Orjena na 1,679 mnv.

Oni koji nijesu ranije imali prilike da se otisnu na taj put, morali su se zadovoljiti našim pričama o čarima Subre, Nikoline jame, okomitog ponora dubokog 188 metara, i mističnog Vilinog gumna (1,410 mnv), dvaju kamenih elipsastih platoa na kojima, legenda kaže, noću vile igraju kolo, odnoseći sa sobom, u Vilinu pećinu na vrhu Dobroštica, svakog smrtnika koji se drzne da ih uznemiri u njihovom ritualu…

Svejedno, biće prilike i za novo upoznavanje, u punom smislu te riječi, jer koliko god puta čovjek bio na Orjenu, uvijek će otkriti nešto novo, i uvijek će ga ova planina iznenaditi mnoštvom svojih lica, ljepotom koja se različito doživljava u zimu ili u proljeće, u sumrak ili u svitanje, na suncu ili po kiši, i zato ne čudi što su mnogi nakon kratkog odmora i osvježenja u Domu već počeli da planiraju sljedeći pohod.

 

Broj posjeta

4997267
Danas3136