PK Pestingrad

Zaljubljenici u prirodu

  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
Home Svi Osobine masiva Orjena

Osobine masiva Orjena

Ovaj tekst o planinskom masivu Orjena, autora Ž. Starčevića, objavljen je u časopisu “Gorske staze” 

Orjen zauzima površinu od preko 400 kvadratnih km, od kojih najveći dio pripada Crnoj Gori, znatno manji Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj), a periferni rub Hrvatskoj. Mada ne spada u visoke planine, Orjen po svom reljefu odaje upravo takav utisak. Od glavnog vrha granaju se brojni grebeni, gotovo radijalnog pravca širenja, gradeći između crkvički, vrbanjski, zubački i prostor Bijele gore. U ledenodopskim intervalima Orjen je bio u znatnoj mjeri zaglečeren, daleko više nego što bi se to očekivalo na osnovu njegovog geografskog položaja, a glacijalna granica se nalazila vec na 1200 metara nadmorske visine. Primjera radi, na Prenju je ta linija počinjala tek na 1680 m n.v. Fenomen se objašnjava izuzetno velikom količinom padavina koju je Orjen primao u tim razdobljima. Velike količine sniježnih oborina dovodile su do formiranja glečera, na čije nekadašnje postojanje ukazuju brojni oblici reljefa.
Masiv Orjena i danas prima enormnu količinu padavina a Crkvice, selo na njegovom istočnom rubu, slovi kao najkišovitije mjesto u Evropi sa nekih 5 metara vodenog taloga godišnje! I pored tako velikih oborina voda je ovdje prava rijetkost. Tlo prvenstveno sačinjavaju veoma propusni slojevi krečnjaka, pa se izvori javljaju samo po rubnim dijelovima masiva, ili daleko u podgorini na rubovima Bokokotorskog zaliva. U centralnoj zoni ljudi se dovijaju kako znaju, grade cisterne, ili, za kratka boravka koriste kapavice i sniježnice. Nedostatak površinskih voda i ljetne suše, bili su ozbiljan problem za nekada veoma razvijeno katunsko stočarstvo. Do drugog svjetskog rata gotovo svaki kutak planine korišcen je za ispašu, što je veoma prorijedilo orjenske šume. Danas su na najvećem dijelu Orjena jedini posjetioci planinari i lovci, a šume opet uzimaju maha. U naročitoj je ekspanziji bukva, koja i inače zauzima najveće površine. Planinarima je Orjen posebno zanimljiv po svom glavnom vrhu – Zubačkom Kablu, najvišoj tački primorskih Dinarida.  

 

 

Zubački kabao

Januarsko jutro, sunce tek što je prosulo svoje zrake po sniježnom bespuću, a Darko i ja već grabimo prema Zubačkom kablu (1894 m), vrhu Orjena. Snijeg škripi, jauče, dok zubi dereza probijaju njegovu ledenu koru. Proteklu noć smo proveli na obližnjem Orjenskom sedlu (1600 m ) u prostoriji bez grijanja i sad žurimo ne bismo li tako istjerali studen iz promrzlih udova. Da se olujna bura, koja nas od juče uporno prati, nije pred jutro malo primirila, vjerovatno bismo odustali od izlaska na vrh.  

Austougarsko nasljeđe

Staza kojom idemo, vjerovatno je najstarija planinarska staza u Crnoj Gori. Trasirao ju je krajem devetnaestog vijeka Austrougarski general Varešanin, kako bi princu Rudolfu omogućio ugodniji izlazak na vrh. Na trećini uspona na Zubački kabao, kraj same staze stoji klesani natpis posvećen uspomeni na njene graditelje. Danas tablu sigurno nećemo vidjeti, jer snijeg je dubok preko jednog metra. To je jedna od fascinantnih odlika Orjena. Planina u višim dijelovima cijele zime stenje pod izuzetno debelim sniježnim pokrivačem, a morsko plavetnilo i mediteranski ugođaj priobalja su tu, na dohvat ruke, tek petnaestak kilometara od glavnog vrha! Na Orjenskom sedlu, pri osojnim stranama snijega redovno ima dovoljno za skijanje sve do kraja maja, a nekad i duže. Preko Sedla Austrougarska vojska provela je početkom dvadesetog vijeka strategijsku vojnu cestu, koja je spajala Hercegovinu sa kasarnom na Crkvicama, smještenom u istočnom dijelu masiva, u blizini, kroz istoriju, uvijek nemirne granice sa starom Crnom Gorom. Već su Austrougari uvidjeli izuzetan položaj Orjenskog sedla pa su planirali, da ih propast Carevine u tome nije spriječila, da baš tu, na prevoju, podignu oficirsko odmaralište. Danas, na istom mjestu stoji planinarski dom, trenutno u fazi adaptacije.  

Gradnja stuba-karta za Ameriku

Od Orjenskog sedla do Zubačkog kabla ima, u ljetnim uslovima oko sat hoda. Kada ovu krševitu podlogu zimi poravna debeli sloj zaleđenog snijega, kao što je to sada, uz korišcenje dereza i cepina, na vrh se može čak i brže. Staza zaobilazi sve opasne dijelove, tako da je, u stvari, jedna od najlakših markiranih staza u masivu. Ipak, valja savladati gotovo 300 metara visinske razlike a da to i nije tako lako svjedoči priča koja se još, tu i tamo, pronosi Orjenom: Carevina je najmila jednog od orjenskih gorštaka da na Zubačkom kablu podigne veliki betonski stub, koji bi se mogao vidjeti izdaleka, vec sa Orjenskog sedla. Kako je pristup vrhu težak za tovarnu životinju, čovjek nije mogao čak ni magare iskoristiti da potrebni materijal izvuče na vrh. Namjesto toga, sve potrepštine je iznio na sopstvenim leđima. Posao je pošteno odradio, a (ne male) dobijene pare iskoristio je za novi početak i… iselio se u Ameriku.  

Pancir-bor

Zubački kabao je zanimljiv, ne samo u istorijskom kontekstu, već i po svojim fizičkim osobinama, nadmorskoj visini i biljnom pokrivaču. Sa svojih 1894. metra, ova kota predstavlja najvišu tačku vijenca primorskih Dinarida. Vrh Orjena je znatno viši od drugih, znatno poznatijih, Lovćena, ili recimo, Velebita. Padine Zubačkog kabla krase gorostasna stabla munike, rijetke vrste bora, endema Balkana i južne Italije. Muniku, odnosno pancir-bor, kako su je Njemci zbog svoje raspucale kore prozvali, opisao je prvi put u masivu Orjena austrijski botaničar Maly Franz. Nekada se ovaj raskošni bor koristio kao kvalitetno građevinsko drvo, zatim za luč, pa čak i za preparaciju ribarskih mreža. Na sreću, ljudi su posljednjih decenija ostavili muniku na miru i prepustili joj da sama liječi svoje rane. Samo još ponegdje, može se naići na zasječeno stablo i po koji panj koji uporno odoljeva vremenu.  

Orjenski vidici

Stigli smo na dvije trećine uspona i ponovo izašli na greben. Bura se ponovo razgoropadila i nikako ne dozvoljava da zastanemo i uživamo u vidicima. Tjera naprijed. Ipak, tu i tamo stižem da na brzinu napravim koji snimak video kamerom. Da bih snimao moram da skinem rukavice, što na ovolikoj zimi nije ni malo lako. Nakon petnaestak minuta uspona stižemo na vrh. Ma koliko puta bio na Zubačkom kablu, čovjek uvijek vidi nešto novo. Evo, u daljini gledamo Bilećko jezero, za koje smo vjerovali da se ne može vidjeti. Po burovitom vremenu kakvo je danas, vidici su izuzetno jasni. Cijela Crna Gora je pred nama, od Lovćena i Prokletija pa sve do Durmitora. Dobro se vidi i susjedna Hercegovina, Popovo polje, dubrovačko primorje i nekoliko najjužnijih dalmatinskih ostrva. Sa druge strane, pogled na Boku kotorsku zaklanja cijeli niz nešto nižih orjenskih vrhova. Hladnoća i vjetar brzo će odagnati naše želje da duže ostanemo na vrhu. Dovidenja Orjene, do slijedeće prilike!  

Željko Starčević
(Gorske staze)

 

Broj posjeta

4997240
Danas3109